Hvala vam. Čitateljima. Gledateljima. Svima koji ste bili dio ove godine!

Ovo je mali podsjetnik…
da snovi ne stare. Jedna me je osoba, osebujnog izgleda i velikih snova, podsjetila jučer, na one moje snove – neostvarene – pa sam se pitala, kako si to mogla zaboraviti?! Podsjetila me je još na nešto – rekla je – želim biti slobodan čovjek od svih moranja – e pa to vama želim i sama!

I evo zato, ne mogu da vam ne napišem koju riječ koja već dugo čeka na pravi trenutak, a danas je idealan dan kako bi podsjetila na te snove:

oni samo ponekad utihnu,
zatrpani rokovima, obavezama, tuđim očekivanjima
i našim “sutra ću”.

Ako ih negdje u ladici još čuvate –
izvadite ih.
Obrišite prašinu.
Još uvijek znaju put.

Pola sam života provela u prošlom stoljeću,
pola u ovom.
I da, čovjek se mijenja.
Mijenjala sam se i ja.
Uz greške koje su me učile,
uz hrabrost koju nisam uvijek znala da imam,
i uz stalnu želju da sutra budem barem malo bolja verzija sebe.

Smijala sam se, padala, ustajala, učila i dalje to radim…

Želim vam puno zdravlja, još više smijeha
i onu vrstu snage koja se vidi u miru, a ne u buci.

A kad vas netko pita:
“Kako izgledaš pod stresom?”
samo se nasmijte i recite:
“Ma ovo? To mi je od stresa.” ????

Hvala vam što ste bili tu.
Računajte na snove.
I na sebe.

Mirela