Draga moja Marija, ovo je tvoja priča (i malo i moja)

Ima jedna priča koju danas moram podijeliti. Nije o rokovima, nije o bilancama, nije o porezima ni aplikacijama. Ovo je priča o Mariji. Mojoj Mariji. Našoj Mariji.

Kad je kao studentica prvi put zakoračila u moj ured, znala sam – tu je nešto posebno. U moru životopisa i razgovora, pojavi se netko tko ne pita “što ja mogu dobiti”, već tiho i samozatajno pokaže “što sve mogu dati”. I tako je počelo.

Godinama kasnije, Marija je postala desna ruka moga posla – i lijevo rame kada je trebalo podnijeti teret. Znali su to i klijenti – njezin smireni ton, stručnost, pažnja za detalj i osmijeh kojim bi razriješila i najveći kaos u papirima. Znale su to i kolegice, koje bi u šali (a pomalo i ozbiljno) rekle: “Kad Mirele nema – šefica je Marija.”

Ali u našem kolektivu, koji je čvrsto tkan od ženskih ruku i srca, dođu trenuci kada najvažniji zadatak nije na poslu, već u životu.

I tako je moja Marija – čvrsta, odgovorna, predana – zakoračila u svoje najvažnije poglavlje dosad. Poglavlje u kojem će brojati ne radne sate, već otkucaje srca malog bića koje nosi. Poglavlje u kojem će njezin stol ostati prazan neko vrijeme, ali njezino mjesto u našem timu – nikada.

Marija, draga – znam da ćeš čitati ovo. Možda i sa suzom, možda s osmijehom, možda s obje emocije odjednom. I zato ti kažem: ova priča je tvoja, ali i moja. Zajedno smo proživjele divne radne dane, one teške smo ostavile za sobom, a pred tobom je sada ono najljepše – stvaranje novog života.

I da znaš – fališ mi već sada.

Nedostaješ mi na sastancima, u trenucima kada mi treba drugo mišljenje, ili samo pogled kojim znaš što treba bez riječi. Klijenti te spomenu s toplinom. Kolegice šalju pozdrave. A ja… ja samo brojim dane kad ćeš opet zakucati na vrata s onim istim osmijehom, ali s novim pričama koje ćemo slušati s divljenjem.

S ljubavlju, ponosom i nestrpljenjem –
Čekam tvoj povratak, kad za to dođe pravo vrijeme. ❤️