IN MEMORIAM

Nakon dosta burnog tjedna koji je iza mene, ali prepunog pozitivnih vijesti, napretka i uspjeha, dogodile su se i manje lijepe.

Život se pobrine i sam napravi balans. Tako su mene te manje lijepe vijesti zatekle u rastanku sa svojim najmilijima u ovome životu. Jer smrt koliko god bila sastavni dio života, svaki puta iznenadi i ostavi dubok trag – osobito obitelji.

U tim trenucima tugovanja, dolaze mi misli u kojima se prisjeća što sam primijetila, a što se događa kada na primjer jedan branitelj premine. Suborci se svaki puta, baš kao i sam dio vojnog sektora, pobrine da olakša i na prigodan način organizira ispraćaj dostojnim čovjeka.

S druge strane kada premine netko od poduzetnika koji je u zadnjih 30 godina ostavio život u radu, plaćao svih tih godina u proračun države Hrvatske značenja sredstava, stvorio za sebe, naravno i za svoju obitelj puno toga ali i zapošljavao radnike, brinuo se o njihovim plaćama i uvjetima rada, te su od njega živjeli (od nje op.a) mnoge obitelji i uplaćivao u proračun svoga grada – e onda bi bio red da i netko iz obrtničke ili gospodarske komore isto tako pobrine i isprati pokojnika s prigodnim riječima, a obitelji učini i taj tužni čin – važnim.

Zar ne mislite i vi tako?

Ova misao mi se javila dok sam bila na sahrani dugogodišnje poduzetnice u Novoj Gradiški, a koja nije uspjela uživati u svojoj mirovini.

Ovaj blog je In memoriam za sve preminule poduzetnike koje sam poznavala i od kojih sam puno naučila, a danas više nisu s nama.

Hvala vam!

Mirela