Tipkovnica

Još od školskih dana tipkanje na tipkovnici se za mene pretvorilo u svakodnevnicu. Prisjećam se, prvo tipkanje je bilo na starim pisaćim mašinama. Onako školski uvučeš papir dvostruko sa indigo papirom između i tipkaš zadani tekst bez gledanja u prste. Slijediš različite kombinacije slova pretočene u vježbe i tipkaš, tipkaš, tipkaš cijelu A4 stranicu jedne vježbe. Što su nam više govorili kako se u prste ne smije gledati to je više pogled bježao upravo na njih!

Osim dobrog tipkanja morao si savladati i par osnovnih pravila dopisa – početak rečenice bi kretao s pomakom od tri praznih mjesta u desno. Zatim si morao znati kako započeti tekst uz sve naslove i podnaslove, a trebalo je na kraju znati i završiti dopis.

Naravno da je tu bilo grešaka koje su konačno došle na ocjenjivanje, međutim danas uz sve tipkovnice, vidim da još uvijek mlađi naraštaj ne znaju baš puno o dopisivanju niti sastavljanju dopisa ili pratećeg poslovnog pisma.

U današnje vrijeme dakako svi mogući „pomagači“ su na usluzi, indigo papir se više niti ne upotrebljava, greške se pojavljuju same i možeš ih odmah ispraviti, tekst spremiti i odaslati u bespuća interneta.

Moje tipkanje se usavršilo naravno, pa je i brzinom zavidna, a o korištenju mehaničkih zbrajalica ne bih niti govorila… u prste nema potrebe gledati – oni to sami sada rade.

Ono o čemu razmišljam, dok i dalje tipkam, je način školovanja koji vjerojatno niti ne predaje veliku pažnju ovim naoko sitnicama, ali one su bitne kada se mladi čovjek zaposli i suoči sa poslovnim zadacima. Dakako uvijek treba imati razumijevanja od starijih ali i imati volje za savladavanjem naoko malo bitnih stvari.

Kako onda brzo tipkaju po mobitelima?

I kada kažu nemoj samo da moram nešto na računalu raditi? Pa računalo je i mobitel, zar ne?

Tipkam brzo u takmičarskom duhu jer svako tipkanje je još jedan odrađeni posao…nije bitno da li su to slova ili brojke, načelno je najbitnije da sve ima svoj smisao.

U videu je spora verzija zbrajanja…

Mirela

#proknjizime #utorkom