Zatvaranje + energija, a što je s naknadama za šume – ili kako napisati dobar naslov?
Dragi moji čitatelji, nakon tri godine objavljivanja besplatnog sadržaja na mom blogu ProknjižiMe teško da je itko mogao predvidjeti da će nas od 2019. godine do danas snaći niz nepredvidivih poteškoća. Lanac posljedica koje je prouzročila pandemija, pa do lanca ekonemskih turbulencija uzrokovanih ratom u Ukrajine, te do najnovije krize – energetskog prvenstvena.
Nevjerojatan je podatak kako niti jedna institucija nije svoje građane obavijestila točno i jasno – kojeg opskrbljivača plina treba izabrati – tamo gdje osigurava dovoljne količine plina za sve. Isto tako kako nije obavijestila poduzetnike kao niti uprave škola, vrtića i bolnica da će cijena biti toliko visoka – da ćemo vjerojatno svi opet u zatvaranje (ali ne radi korone).
Izgleda da će biti – tko se snađe, snađe se, a tko ne – ne.
Osim te zanimljivosti još mi je jedan događaj naveo na razmišljanje o silnim novcima koji su nestajali i nestaju kao vjetar iz godine u godinu. Naime, još od samih početaka moga rada u računovodstvu i financijama, u Republici Hrvatskoj je bilo obvezno plaćanje doprinosa za Naknadu za šume pri godišnjem obračunu, u obavezi su isti namet godinama morali plaćati svi – i obrtnici i tvrtke, a nakon dugog niza godina tu obvezu plaćaju samo oni koji naprave promet veći od 3.000.000,00 kuna.
I ništa to nije neobično kada najednom – kao grom iz vedra neba – jedan poduzetnik me zove i pita od kada mi to moramo plaćati? Nakon mog objašnjenja – oduvijek ili ovisno o prometu čovjek je ostao u čudu jer je dobio – opomenu.
Pazite 30 godina nitko nikada nije radio tu kontrolu i sada se netko probudio – pa se pitam je li je to još jedna afera koja će izaći ovih dana na vidjelo ili i dalje mirno spavamo mi koji smo godinama sve to uredno podmirivali ili koji smo mahom ispadali budale. A ne bi bilo prvi puta. Koliko je „poduzetnika“ prošlo s oprostom duga, koliko privatizacija i koliko je novaca bačeno negdje u vjetar da bi danas bili ovisni o jednom plinskom toku umjesto da dišemo kao slobodan narod!
Zahladilo je neočekivano brzo ove godine, ali se barem nadam da kao ljudi nećemo zahladiti na međuljudskim odnosima jer nas oni mogu ipak više ugrijati nego bilo koji plin.
Dragi moji čitatelji, nakon tri godine objavljivanja besplatnog sadržaja na mom blogu ProknjižiMe teško da je itko mogao predvidjeti da će nas od 2019. godine do danas snaći niz nepredvidivih poteškoća. Lanac posljedica koje je prouzročila pandemija, pa do lanca ekonemskih turbulencija uzrokovanih ratom u Ukrajine, te do najnovije krize – energetskog prvenstvena.
Nevjerojatan je podatak kako niti jedna institucija nije svoje građane obavijestila točno i jasno – kojeg opskrbljivača plina treba izabrati – tamo gdje osigurava dovoljne količine plina za sve. Isto tako kako nije obavijestila poduzetnike kao niti uprave škola, vrtića i bolnica da će cijena biti toliko visoka – da ćemo vjerojatno svi opet u zatvaranje (ali ne radi korone).
Izgleda da će biti – tko se snađe, snađe se, a tko ne – ne.
Osim te zanimljivosti još mi je jedan događaj naveo na razmišljanje o silnim novcima koji su nestajali i nestaju kao vjetar iz godine u godinu. Naime, još od samih početaka moga rada u računovodstvu i financijama, u Republici Hrvatskoj je bilo obvezno plaćanje doprinosa za Naknadu za šume pri godišnjem obračunu, u obavezi su isti namet godinama morali plaćati svi – i obrtnici i tvrtke, a nakon dugog niza godina tu obvezu plaćaju samo oni koji naprave promet veći od 3.000.000,00 kuna.
I ništa to nije neobično kada najednom – kao grom iz vedra neba – jedan poduzetnik me zove i pita od kada mi to moramo plaćati? Nakon mog objašnjenja – oduvijek ili ovisno o prometu čovjek je ostao u čudu jer je dobio – opomenu.
Pazite 30 godina nitko nikada nije radio tu kontrolu i sada se netko probudio – pa se pitam je li je to još jedna afera koja će izaći ovih dana na vidjelo ili i dalje mirno spavamo mi koji smo godinama sve to uredno podmirivali ili koji smo mahom ispadali budale. A ne bi bilo prvi puta. Koliko je „poduzetnika“ prošlo s oprostom duga, koliko privatizacija i koliko je novaca bačeno negdje u vjetar da bi danas bili ovisni o jednom plinskom toku umjesto da dišemo kao slobodan narod!
Zahladilo je neočekivano brzo ove godine, ali se barem nadam da kao ljudi nećemo zahladiti na međuljudskim odnosima jer nas oni mogu ipak više ugrijati nego bilo koji plin.
